Kamen mudraca nema nikakve veze s mudrošću popločavanja.

Popločavanje prirodnim kamenom sigurno nije, kako neki kažu, trend koji će proći, već je povratak tradicionalnom načinu uređenja. Upotrebom prirodnog kamena postaje vidljivo kako zahtjevne i komplicirane mogu biti metode i tehnike uređenja puta, terase ili prilaza za automobil, ali i kako zanimljivi, gotovo prirodni oblici tim procesom mogu nastati.

Slika 1 Površine od prirodnog kamena moraju biti otporne, pri tome dobro izgledati te zadovoljavati normu DIN EN 1342. Različiti položaji površina na koje se postavlja zahtijevaju različita svojstva prirodnog pločnika. Tako djelovanje različitih sila kod različitih uvjeta mora biti zajamčeno, valja obratiti pažnja na širinu fuga, adekvatno odabrati temeljni materijal, odrediti visinu, smjer popločavanja te pravila i tehniku postavljanja


Podloge za popločavanje prirodnim kamenjem
Kvalitetno planiranje i priprema podloge temeljne su pretpostavke za ispravno popločavanje prirodnim kamenom. Najčešće se popločavaju terase, kućni ulazi, prilazi garaži, podloge za roštilj, podloge za sjedalice svih kategorija, vrtni putovi raznovrsnih uzoraka i oblika, velike površine za prilaz automobila, stepeništa, ceste i ostalo.
Zatečeni uvjeti na mjestu koje će se popločavati, poput građevnih elemenata i biljnog pokrova, uzimaju se u obzir; elementi koji se neće upotrijebiti odstranjuju se s površine, prenamjenjuju se ili zatrpavaju. Odabrani prirodni materijal treba odgovarati postupku gradnje.
U načelu se može upotrebljavati kamenje različitih veličina. Ugrubo možemo razlikovati ploče za izradu mozaika u veličinama od 40 do 60 mm, male ploče od 80 do 100 mm i velike ploče od 120 do 220 mm (podjela na mozaik, male i velike pločnike po normi DIN EN 1342 više ne vrijedi, ali se na taj način jednostavnije mogu razlikovati materijali).
Kod površina pločnika sve ovisi o stabilnosti. Cjelokupna izgradnja sastoji se od temelja, nadgradnje (gornjeg, površinskog dijela), nivelacijskog sloja / postavljanja i vrste ploča kojima oblažemo.
Postojeća podloga mora biti dovoljno nosiva za predstojeće postavljanje pločnika. „Starija“ podloga, čvrstina koje je već godinama netaknuta, stvarat će znatno manje problema od svježe nasipane podloge. U drugom je slučaju često potreban popravak, mijenjanje i/ili zgušnjavanje podloge, kako ne bi već nakon kratkog vremena došlo do pucanja ili spuštanja pločnika.
Ponekad je kod uređenja terase, u blizini koje najčešće može doći do propadanja ploča, preporučljivo raditi s betonskom podlogom. Kod nadgradnje velika se briga posvećuje stabilnosti građevnog materijala / površine koju oblažemo. Nadgradnja se sastoji:
a) od zaštitnog sloja protiv smrzavanja: mješavine pijeska i šljunka te ivera i pijeska najčešće s granulacijom 0/32, sprječava podizanje kapilarnih voda u gornje slojeve, ostale funkcije: sloj za dreniranje koji služi za prihvat vode iz nosivog sloja i odvodnja preko planuma, čisti sloj koji sprječava uništavanje planuma ulaskom nosivog sloja u temelje,
b) od nosivog sloja: na sebe preuzima prometno opterećenje, naziva se mineralna mješavina ili mineral-beton, mješavina tlačenog kamena i pijeska granulacije 0/32, 0/45 i 0/56 i
c) od nivelacijskog sloja. Kod izgradnje vrtnih putova i terasa bira se tanji nosivi sloj nego kod uređenja prilaza za automobile, parkirališta ili ulaza u garaže (vidi slike 3 i 4, te slike 5 i 6).
Zaštitni sloj protiv smrzavanja obrađuje se vibracijskim valjkom. Pri tome se u obzir uzima faktor zgušnjavanja od 1,3, što znači da je potreban nanos od 30% više materijala kako bi se postigla točna završna visina (na 10 cm ugradnje to znači 13 cm nanosa).
Ograđivanje putova, terasa, prilaza za vozila i slično valja isplanirati i pripremiti prije početka postavljanja pločnika. Prije popločavanje valja odrediti odgovarajuće visine s padovima. Uglovi, odnosno rubne točke označavaju se klinovima, a vrpce se postavljaju na određenu visinu postavljanja. Visina postavljanja pločnika kod glatke površine od prirodnog kamena iznosi 1,0 cm, kod grube površine 1,5 cm, padina je ovisno o površini 2 – 3%.
Nanosi se temeljni materijal (odgovara nivelacijskom sloju) u obliku pijeska granulacije 0/4 – 0/5, trijeske granulacije 0/4 – 0/11, mješavina lomljenog pijeska – granulacije 0/5 te suha ili vlažna mješavina morta omjera 1:3 –1:5.
Visina temelja / visina nivelacijskog sloja ovisno o veličini pločnika od prirodnog kamena iznosi između 3 i 8 cm. Svaki pojedini kamen kojim popločavamo dobiva svoj temelj, to znači da se zbog različitih veličina kamenja ne može pripremiti jedinstveni temelj.
U pravilu se popločava „unatrag“ – sjedi se u temelju, kamenje se postavlja prema sebi. Kratkim se udarcima kamen po kamen dovodi u visinu postavljene vrpce. Križne fuge pri ovakvim se radovima izbjegavaju. Pri izradi lukova, kaldrme ili kružnica četvrtina prirodnog kamena treba se do polovice preklapati.
Što je uži krug ili luk, to preklapanje treba biti jače. Kod postavljanja opločnika, ovisno o širini fuga, često su dovoljna preklapanja od 1 do 2 cm. Širina fuga uvijek mora biti jednaka. To vrijedi za uzdužne i bočne fuge. U pravilu vrijedi propis da kod postavljanja mozaika širina fuga iznosi od 0 do 7 mm, kod popločavanja malim kamenom od 0 do 10 mm, kod većih ploča od 0 do 15 mm. Fuge širine 0 postavljaju se kod pješčanih temelja kako bi pločnik bio otporan na djelovanje raznih sila. Kod popločavanja u luku upravo se zbog djelovanja raznih sila mora započeti i završiti polu-lukom kod postavljenih granica. To znači da širinu luka valja unaprijed točno odrediti, a površinu popločavanja pažljivo podijeliti. Širina luka kod prirodnog kamena 10 leži između 140 i 160 cm. Ovisno o širini površine može se razlikovati i širina luka. Prije dodavanja materijala za fuge, a nakon popločavanja, teren se provjerava kako bi se ispravile eventualne pogreške: širina fuga, veličina kamena, križne fuge, stožasto položeno kamenje.
Materijal za popunjavanje fuga prilagođava se njihovoj širini i obično je jednak kao temeljni materijal. Prvo se površina pomete, zatim se ispere i na kraju se prilagođava visina. Najzad se prelazi vibracijskim valjkom, koji se pri obradi prirodnog kamena glatke površine dodatno može obložiti svitcima (rolama).
Eventualno će biti potrebno dodatno fugiranje ili uklanjanje viška materijala od ostatka fugiranja.
Pri postavljanju čvrste, takozvane „umjetne fuge“, valja se strogo pridržavati uputa proizvođača. Tako je ovdje uobičajena širina fuga od 5 do 8 mm, dok je dubina 35 mm. Sloj za zaštitu fuga od prljavštine i korova, koji ponekad valja primijeniti i kod čvrstih fuga, površini će u početku dati poseban sjaj, ali će pri tome zadržati prirodan izgled.
Da izrada pločnika od prirodnog kamena bude uspješna, vrlo je bitan i izbor adekvatnog alata. Alati neophodni kod popločavanja prirodnim kamenom: čekić za popločavanje, vrpce, klinovi za označavanje, rudarski čekić, čekić za cijepanje, zidarska žlica, razbijač kamena, uređaj za niveliranje / mjerenje visine, vrpca za mjerenje, sklopivi metar, libela, letva za mjerenje težine / aluminijska letva (2/5 m), tačke, lopata, metla, kantica za zalijevanje ili crijevo za vodu, vibracijski valjak, štitnici za koljena, šablone.
Da bi se na što jednostavniji način odredila približna težina prirodnog kamena potrebnog za popločavanje određene površine, potrebne su sljedeće vrijednosti: za izradu mozaika 9 m 2/t, popločavanje malim kamenim komadima 6 m 2/t i velikim kamenjem 3 m 2/t.

Opločnici u redovima

Slika 2
Postavljanje opločnika na prvi pogled izgleda vrlo jednostavno. Kada se uhvatite u koštac s već postojećim uvjetima, materijalima, alatom i pravilima postavljanja opločnika, postaje jasno da je egzaktno postavljanje prirodnog kamena vrlo težak zadatak koji se uz dovoljno truda ipak može obaviti uspješno. Upućeni laik također je u stanju ispravno postaviti opločnik. Valja razviti izvjesnu spretnost i dobro se upoznati s pravilima postavljanja.

Slika 3
Naravno da će prometan put morati izdržati veća opterećenja od puteljka kojim će eventualno prolaziti tačke. Stoga će sljedeći crteži prikazati najvažnije oblike opterećenja za površine različitih namjena. Tako svatko može sam odlučiti koje je opterećenje potrebno za neki puteljak, automobilski prilaz ili terasu.

Slika 4
Gornji dio / nadgradnja vrtnih puteljaka, terasa ili ulaznih predjela neće se pretjerano opterećivati. Poseban nosivi sloj ovdje neće biti potreban, a gornji dio sastoji se od:
a) površinskog sloja – ploča kojima oblažemo, mozaični pločnik 6,
b) nivelacijskog sloja, 4 cm mješavina lomljenog pijeska 0/5,
c) nosivog sloja, zaštite od smrzavanja, 10 cm šljunka i pijeska 0/32 iznosi
približno od 20 do 25.

Slika 5
Gornji dio srednje prometnih vrtnih putova, ulaznih površina sastoji se od:
a) površinskog sloja – mozaični pločnik 6,
b) nivelacijskog sloja, 4 cm mješavina lomljenog pijeska 0/5,
c) nosivog sloja, 15 cm mineralne mješavine 0/32,
d) zaštite od smrzavanja, 10 cm šljunka i pijeska 0/32 iznosi približno od 30 do 35 cm.

Slika 6
Gornji dio površina koje su izložene opterećenju osobnih automobila i laganijih kamiona, poput primjerice dvorišnih automobilskih prilaza,
prilaza garažama ili parkirališta, moraju se adekvatno opterećenju i prilagoditi.
Tako se gornji dio sastoji od:
a) površinskog sloja – mozaični pločnik 6,
b) nivelacijskog sloja, 4 cm mješavina lomljenog pijeska 0/5,
c) nosivog sloja, 15 cm mineralne mješavine 0/32,
d) zaštite od smrzavanja, 10 cm šljunka i pijeska 0/32,
e) rubnog kamena (beton ili prirodni kamen) 8/20/100,
f ) betona C 12/15 i s obzirom na površinu popločavanja približno iznosi od 40 do 45 cm.

Slika 7
Gornji dio pločnika od prirodnog kamena koji se postavlja na beton sastoji se od:
a) površinskog sloja – mozaični pločnik 6,
b) nivelacijskog sloja, 4 cm mješavine cementa i morta 1 : 3 – 1 : 5 (pršinac-cement),
c) nosivog sloja, 10 – 12 cm betona C 20/25 s armaturom (čelik),
d) zaštite od smrzavanja, 10 cm šljunka i pijeska 0/32 i s obzirom na površinu popločavanja približno iznosi od 30 do 40 cm. Ovakav sloj se postavlja kod terasa i blago prometnih vrtnih i ulaznih putova, koji tako dobivaju na otpornosti.

Mješavine morta i betona

Beton – mješavina pijeska i šljunka ili ivera s dodatkom cementa i vode, nezamjenjiv je kod učvršćivanja rubnih dijelova pločnika, izradi temelja, terasa, ulaznih površina, prilaza za automobile, garaža i parkirnih mjesta. Za savršeno postavljanje obloga od prirodnog kamena preporuča se „plivajuća“ betonska ploča koja nije spojena sa zidovima kuće, već je od njih odvojena stiroporom kako bi se spriječio prijenos zvuka. Kod novogradnje se preporuča postavljanje betonske ploče klase čvrstoće C 12/15 (za veća opterećenja) postupkom Kellerdeckenove konstrukcije. Na taj će se način sa sigurnošću
spriječiti propadanje površine. Prije zalijevanja betonom, pomoću čelične rešetke postavlja se armatura. Ona se u gornjoj i donjoj trećini betonske površine postavlja na metalne nosače, kako bi se prilikom punjenja izbjeglo provješanje.
Prilikom betoniranja veće površine preporučljivo je naručivanje betona klase konzistencije F5 od strane kvalificiranog proizvođača. Betonska se ploča visinski ugrađuje tako da kod primjerice zamjene 5 cm visokih ploča od prirodnog kamena u ploče 10 cm visine ne dolazi do poteškoća.
Unatoč odgovarajućoj mješavini morta, postavljanje prirodnog kamena na betonsku ploču bez dodatnih primjesa može biti neuspješno. Ta dva građevna elementa ne spajaju se uopće ili vrlo teško jer je betonski sloj već očvrsnuo, a mješavina morta ne prianja dovoljno. U tom su slučaju od pomoći razna vezivna sredstva poput „Ceresit haftfesta“, koji se čisti pomiješa s vodom. Ploča se prska ili premazuje vezivnim materijalom koji ima djelovanje ljepila. „Ceresit tekući“ može se dodati i mješavini morta i tada povisuje njegovu rastegljivost. Veće količine mješavine morta pripremaju se u mješalici jer se samo tako dobiva dobra povezanost sastavnih dijelova: pijeska, cementa (kod prirodnog kamena obavezna je upotreba pršinaccementa / puzzolan-cementa) i vode.
Oprez: kada prirodni kamen polažemo na betonsku ploču, protjecanje vode neće biti moguće, stoga pri izgradnji valja omogućiti odvod vode s terase u vrt.


Popločavanja oblutcima

Slika 8  Popločavanje okruglim »glavama » koje vire iz temelja.
Slika 9  Šljunak se u gustom sloju dodaje u temelj od morta te se čekićem blago utiskuje. Preostale se fuge, velike i male, popunjavaju malenim kamenim komadićima koji mogu biti i okomito postavljeni.
Slika 10  Izrazito gusto popločana površina, šljunak je glatkom plohom okrenut prema površini, fuge cjelokupan prizor zatvaraju u razini brida.
Slika 11  Šljunčani oblutci razmaknuto su postavljeni, nastaju široke fuge koje ponekad i zatvaraju dio oblutaka. Cijelo tlo ubrzo postaje porozno, a kao rezultat pojavljuje se korov.

Popločavanje neobrađenim kamenom (divlje popločavanje)

Pravila za izradu divljih pločnika

- Pripazite na visinu konopa i nagib.
- Prirodni kamen odaberite u skladu s projektom, na primjer šljunak, oblutci, mješavina prirodnog kamena (različiti materijali), kamenje različite veličine.
- Pripremite odgovarajuće temelje, na primjer okrugle stijene redajte u mješavinu morta. Ignorirajte širine fuga. To znači da se obraća pažnja na fuge, no one mogu biti različitih širina.
- Kamenje, iako različitih veličina, valja biti dobro usklađeno.
- Ne smiju nastajati «rupe» u fugama, kamenje se mora dobro preklapati, izbjegavajte križne fuge.
- Pravilo koje vrijedi je – zabavite se! Važno je samo da se vama sviđa.

Slika 12  Pločnik načinjen od kamenja različitih oblika.
Slika 13  Popločavanje na nejednakoj površini, upotrebom različitih oblika, često je moguće samo «na divlje».
Slika 14  Divlje popločavanje lijepo je i s malim «prekidima».
Slika 15  Ovaj spoj kamena okružen čvrstom fugom djeluje vrlo atraktivno.
Slika 16  Segmentirani lukovi postavljeni «na divlji» način.